BIJELI SALON
Bijeli salon gotovo je u potpunosti ambijentalno sačuvan te posjetitelju pruža mogućnost autentičnog doživljaja reprezentativnoga salonskog interijera s kraja 19. stoljeća. Salon (mađ. Nagy salon – veliki salon) se koristio kao prostor za prijam uvaženih gostiju, a smješten je na arhitektonski najistaknutijemu dijelu Palače – na južnoj strani prvoga kata s direktnim izlazom na terasu. Salon je povezan sa susjednim sobama u zapadnom i istočnom dijelu Palače, a dvoja vrata sjevernoga zida vode izravno u Atrij.
Prema izvornom projektu, zidovi Bijelog salona bili su obloženi svilenim tapetama koje su dopremljene iz Tvornice dekorativnih tkanina i sagova u Budimpešti. Zidovi su raščlanjeni dekorativnim štuko okvirima unutar kojih su pomoću drvenih letvica fiksirane svilene tapete. Bogate pozlaćene štuko kompozicije na stropu Bijeloga salona i drugih prostorija izradio je mađarski kipar Antal Szabo. Zanimljiv ukras salona je dekorativni kamin od bijelog mramora dopremljen iz poznatoga talijanskog kamenoloma u Carrari.
Prostor je opremljen izvornim namještajem (sjedećim garniturama, paravanima, svijećnjacima i dekorativnim skulpturama), izrađenima prema nacrtu Alajosza Hauszmanna, a koji je autentično obnovljen 1996. godine. Namještaj je izrađen od bijelo obojena lipova drva s pozlaćenim rezbarenim ukrasom, a garniture su tapecirane bijelim svilenim tkaninama u stilu Luja XV. Inspiriranje povijesnim stilovima (historicizam) tijekom 19. stoljeća bilo je uobičajeno, a francuski rokoko (fr. rocaille) stil odnosno dvorski stil Luja XV. i Luja XVI. bio je najčešći uzor za uređenje raskošnih i reprezentativnih prostora. Osnovne značajke toga stila su elegantna zakrivljena „S“ linija i asimetrija, a tipičan ornament je rocaille (fr. školjka) – motiv u obliku nepravilne školjke.
Prilikom talijanskoga bombardiranja u prosincu 1920. godine, u doba kada su D'Annunzijevi arditi bili smještenih u palači, Bijeli salon bio je znatno oštećen, ali je obnovljen 1923. godine.
Oštećenja u Bijelom salonu 1920. godine
Velikom obnovom palače, koju je provela uprava talijanske Kvarnerske provincije 1938. godine, Bijeli salon, za razliku od ostalih prostorija, nije doživio veće intervencije te je obnovljen u skladu s izvornim izgledom i funkcijom. Svilene tapete tada su očišćene, namještaj je restauriran, a parket obnovljen.
Po završetku Drugoga svjetskog rata, kada palača postaje gradsko kulturno središte, Bijeli salon očuvao se u stanju u kojem je i zatečen, a koristio se poput ostalih salona za različite društvene i kulturne događaje. Od 1949. do 1951. godine Radio Rijeka emitirao je program iz Bijelog salona, a nakon što Muzej preuzima upravu nad palačom povremeno se koristi za izložbe i daje u najam.
Izložba u Bijelom salonu 1981. godine
Bijeli salon 1989. godine
Veliku obnovu salona proveo je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 1996. godine u povodu obilježavanja 100. obljetnice izgradnje palače. Tom su prigodom dotrajale svilene tapete zamijenjene novim, vrlo sličnim tapetama, a namještaj je ponovo restauriran i tapeciran.