GRIJANJE

Projektant Guvernerove palače Alajos Hauszmann predvidio je grijanje prostora na dva načina. Iz izvorne projektne dokumentacije doznajemo da su se kamini obloženi mramorom nalazili u guvernerovoj radnoj sobi, sobi za prijem (danas Crveni i Zeleni salon), Bijelom salonu i Malom salonu. Svi kamini osim onoga u Bijelom salonu uklonjeni su pri preuređenju interijera 1938. godine u vrijeme talijanske uprave. Do danas su sačuvani dimnjaci, skriveni iza atike pročelja kako ne bi narušavali skladan izgled zdanja.

Drugi način grijanja palače bio je pomoću sustava toplog zraka. Naime iz kotlovnice, koja se nalazila u podrumskim prostorijama u prizemlju, bile su provedene cijevi kojima se topao zrak dovodio do prostorija i upuhivao kroz metalnu rešetku. Takav sustav grijanja bio je uobičajen i često se koristio tijekom 19. stoljeća.

Godine 1929. tvrtka Leo Rühr & Co izrađuje prvi projekt za ugradnju sustava grijanja na toplu vodu, koji je imao osam radijatora, a bili su postavljeni u prizemlju.

 

Takav vid grijanja, pomoću tople vode i radijatora, u Europi se počinje koristiti tek potkraj 19. stoljeća.

Godine 1938. ista tvrtka modernizirala je sustav grijanja palače, pa se ugrađuju novi radijatori u prozorskim nišama svih prostorija (termosifon sustav). Također se uspostavlja novi sustav grijanja u uredskoj zgradi (današnja Glazbena škola), gdje su se prostorije grijale pomoću kalijevih peći.

Grijanje je predstavljalo velik trošak te se novim sustavom nastojalo omogućiti grijanje prostorija prema potrebi. Zbog toga je reorganizacijom, u doba talijanske uprave, istočno krilo bilo namijenjeno gostima i grijalo se samo kada bi netko tamo boravio.