ZAPADNI DIO KOMPLEKSA

Zapadni dio kompleksa Guvernerove palače, prema izvornom projektu iz 1893. godine, bio je namijenjen smještaju servisnih prostorija, posluge i tehničkog osoblja neophodnih za nesmetan rad poslovnog i stambenog dijela guvernerove rezidencije.

Na krajnjem zapadnom dijelu kompleksa bila je smještena jednostavna gospodarska zgrada koja je, poput vrtnog paviljona na istoku, galerijom s ostakljenim arkadama i krovnom terasom bila povezana s palačom.

U gospodarskoj zgradi nalazile su se konjušnice, spremišta za sijeno i alat, stanovi za poslugu i kuhinja. Hodnik koji je prolazio zatvorenim galerijskim prostorom koristila je posluga kao glavni komunikacijski pravac između palače i servisnih prostorija u gospodarskoj zgradi.

Terasa na krovu galerije nalazi se u razini prvoga kata palače te je popločenom stazom uz stražnji, sjeverni zid palače bila povezana s terasom galerije istočnoga krila. Na terasu zapadnoga galerijskog prostora bilo je moguće izaći iz hodnika na prvom katu palače gdje su izvorno bile smještene gostinjske sobe.

Nakon što je palača postala sjedište talijanske vlasti (1924.) prizemlje gospodarske zgrade koristilo se kao garažni prostor, a na prvom katu bila je smještena radiotelegrafska stanica.

Velikom obnovom kompleksa 1938. godine prostor gospodarske zgrade reorganiziran je i prenamijenjen, pa su na prvom katu bili uređeni stanovi za vozače, a radiotelegrafska stanica premještena je u prizemlje glavne zgrade. Komunikacija s palačom kroz galeriju i dalje je bila u funkciji.

Nakon Drugoga svjetskog rata u gospodarskoj zgradi kratko je djelovala menza srednjoškolskoga đačkog doma, a nakon nacionalizacije 1948. godine prenamjenjuje se u stambeni prostor u kojemu su uređena tri sata. Godine 1955. zgrada se nadograđuje etažom na sjevernom dijelu i u njoj se uređuju još četiri stana. Ostali dijelovi kompleksa Guvernerove palače koristili su se u kulturne svrhe pod upravom Doma kulture „Vladimir Švalba Vid“.

Razjedinjavanjem cjeline kompleksa zgrada Guvernerove palače prekinut je komunikacijski put kroz zapadnu galeriju, pa se u tom prostoru, kao i u dijelu parka ispred galerije, uređuje lapidarij pod upravom Muzeja hrvatskog primorja. Posljednja obnova lapidarija dogodila se 2005. godine.

Iako kompleks Guvernerove palače 1961. godine, u cjelini, dobiva svojstvo spomenika kulture, te usprkos oštrom protivljenju struke, donosi se rješenje o rušenju gospodarske zgrade kako bi se na njezinu mjestu izgradila nova zgrada Muzeja narodne revolucije. Stanari su iseljeni, a građevina je srušena 1973. godine.

Nova zgrada, jedna od tri muzejske arhitekture u bivšoj Jugoslaviji, podignuta je 1976. godine prema projektu arhitekta Nevena Šegvića (Split, 26. siječnja 1917. – Split, 13. listopada 1992.), a 1994. godine, ukidanjem Muzeja narodne revolucije, postaje sjedište novoosnovanog Muzeja Grada Rijeke. Prostorni zahtjevi novog muzeja išli su na štetu izvornoga arhitektonskog projekta te uzrokovali prilagodbe koje su u potpunosti narušile skladnost interijera.